Homo Neanderthalensis

Pračovjek zvan “neandertalac” (Homo neanderthalensis) izumrla je vrsta roda Homo,  vrlo srodna modernom čovjeku - našoj ljudskoj vrsti (Homo sapiens). To su nama najbliži izumrli pretci (možda rođaci?). Neadertalci su, uz dinosaure i mamute, najpopularnija i najpoznatija izumrla bića geološke prošlosti. Izraz neandertalac kroz povijest je postao uvriježen u različitim kontekstima popularne kulture pa često i nije vezan isključivo za prapovijesnu populaciju.

To je najistraživanija vrsta pračovjeka, a sama istraživanja su kroz povijest izazvala mnogo kontroverzi i nedoumica. Rasprave su bile posebno intenzivne sredinom 19. stoljeća kada je Irac William King predložio znanstveni naziv za neandertalce Homo neanderthalensis. Taj termin i danas koriste znanstvenici koji neandertalce smatraju zasebnom vrstom.

Neandertalci su se pojavili prije približno 230 000 godina, a izumrli su prije 30 000 godina. Neandertalci su bili nešto krupnije građe, čvrstog vrata, velike glave, širokog nosa, odebljalih nadočnih lukova zbog čegu su dugo vremena prikazivani kao grubi, pogrbljeni, dlakavi hominini, s povijenim nogama i toljagom u ruci. Novija istraživanja pokazuju ih manje grubima, manje robustnijima, pomalo već sasvim sličnima nama. Imali su nisku i izduženu lubanju, izražene nadočne lukove, zadebljanje na zatiljnoj kosti, izbočen središnji dio lica sa širokom nosnom šupljinom. Bili su snažno građeni, prilagođeni životu u hladnim klimatskim uvjetima. Bili su visoki u prosjeku oko 167 cm, a oko 80-ak kg teški. Posebno je važno spomenuti da im je volumen mozga bio oko 1520 cm³ čime se doista već nalik modernom čovjeku. 

Prvi nalaz neandertalaca, oko kojeg su vođene brojne rasprave, datira iz 1856. godine kada je skupina rudara pronašla ostatke fosilnog čovjeka u dolini rijeke Neander kraj Düsseldorfa u Njemačkoj. Nevjerojatno prikladno, jer i sam naziv rijeke Neander znači „novi čovjek“! Kasniji nalazi, a posebice onaj u Krapini1899. godine, pružili su znanstvene dokaze da je fosilni čovjek postojao i da se građom razlikovao od današnjeg čovjeka. Od tada se prethistorijska antropologija intenzivno bavi istraživanjem neandertalaca. Danas se o njima zna puno.

Bili su to prvi ljudi izrazito dobro prilagođeni životu u hladnoj klimi, jer su živjeli tijekom ledenog doba. Kako bi se zaštitili od hladnoća koristili su prirodna skloništa, špilje. Poznavali su vatru i njome se već uvelike služili, i za pripremu hrane, i za grijanje, ali i za osvjetljavanje mračnih špiljskih prostora, kao i za obranu od životinja. Izrađivali su i nosili odjeću od kože i krzna, izrađivali su kameno i koštano oruđe kojim su se koristili u svakodnevnom životu, izrađivali su i raznovrsne uporabne predmete, skrbili su za bolesne, pokapali mrtve, itd. Živjeli su u zajednicama, ali nomadskim načinom života, u stalnoj potrazi za hranom i staništem. Znanstvenici smatraju da su imali i neku vrstu sposobnosti govora, ali i da se komunikacija ponajviše odvijala rukama.

Fosilni nalazi neandertalaca do danas su pronađeni na brojnim lokalitetima i u Hrvatskoj - osim Krapine, u Vindiji, Mujinoj pećini, itd, ali i širom Europe - u Engleskoj, Fancuskoj, Italiji, Njemačkoj, Hrvatskoj, ali i na području Bliskog istoka i zapadne Azije.

Najveća svjetska zbirka neandertalskih nalaza kostiju samo s jednog lokaliteta je krapinska zbirka pronađena na Hušnjakovu brdu kraj Krapine. To je jedinstveno nalazište i jedinstvena zbirka u svijetu. Ta se vrijedna zbirka čuva u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu.