Litosferne ploče

Zemljina kora je, iako naoko jedinstvena, razlomljena na ploče, sedam velikih i dvadesetak manjih. Te ploče predstavljaju osnovne sastavne jedinice Zemljine kore, i njihovo je kretanje neovisno. Debljina ploča je oko 100 km. Razlikuju se dva tipa kore: oceanska kora i kontinentska kora koja je znatno deblja od oceanske.

Litosferne ploče plutaju po magmi u plaštu, mjestimično se razmiču, a mjestimično sudaraju i podvlače jedna pod drugu, ili se pak smicanjem stružu jedna o drugu. Geološki događaji poput potresa i stvaranja planina, vulkana i oceanskih brazdi povezani su sa mjestima gdje se ploče susreću, tj. njihovim granicama. Upravo su rubovi (granice) ploča mjesta intenzivne geološke aktivnost. Da je tome tako potvrđuje raspored potresnih i vulkanskih zona na Zemlji.

Prema načinu na koji se ploče pomiču jedna prema drugoj, razlikujemo tri tipa granica ploča. To su:

1. Divergentne granice javljaju se na mjestu gdje se dvije ploče odmiču jedna od druge (to su npr. srednjeoceanski hrptovi i aktivne zone cijepanja kao što je Istočnoafrička brazda).

2. Konvergentne granice javljaju se na mjestu gdje se dvije ploče pomiču jedna prema drugoj obično tvoreći zonu subdukcije (ako jedna ploča tone pod drugu). Na samom mjestu podvlačenja nastaju dubokomorski jarci, a ovaj tip granice je gotovo uvijek povezan i s vulkanizmom. Najbolji su primjeri za ove procese Ande u Južnoj Americi i japanski otočni luk.

3. Transformne granice javljaju se na mjestu gdje ploče klize jedna pokraj druge duž transformnog rasjeda.

Kretanje pojedinih ploča vrlo je sporo, neujednačeno, ljudskim osjetilima nezamjetljivo (u rasponu od nekoliko milimetara pa do 5 cm godišnje). Milijunima godina te su se ploče razmicale, približavale ili sudarale, sve dok nisu zauzele današnji položaj. Posljedica tih kretanja je današnji položaj kontinenata i oceana, te veliki planinski lanci nastali "gužvanjem" na mjestima sudara ploča. Danas postoje brojni dokazi teorije o pomicanju kontinenata.

Kontinenti ne miruju ni danas. U stalnom su pokretu. Tako Afrika "gura" Europu, Indija Aziju, Amerike se udaljavaju od Europe i Afrike, a Australija od Antarktike, dok se Indonezija približava. To znači da će za nekoliko stotina milijuna godina raspored kontinenata biti drugačiji.

Teoriju o plutanju kontinenata razvio je njemački meteorolog i geofizičar A. L. Wegener (1880. – 1930.) koji je prvi već 1923. godine shvatio kako je u geološkoj prošlosti postojalo jedno kopno koje se kasnije, tijekom mezozoika, razlomilo. Ponukan tom idejom postavio je teoriju o plutanju (kretanju) kontinenata. Kao dokaz toj svojoj teoriji naveo je međusobno nadopunjavanje obrisa obala kontinenata, istovjetnu geološku građu na kontinentima međusobno razdvojenih velikim oceanima, te fosilno jedinstvo prostora. Iako je danas kretanje kontinenata općeprihvaćeno, u Wegenerovo doba takvi stavovi nisu bili prihvaćeni jer još nije bio objašnjen mehanizam kretanja kontinenata. Tek je sedamdesetih godina 20. stoljeća razvijena teorija tektonike ploča koja tumači kretanje litosfernih ploča.