Sve stijene litosfere, meteorite, pa i sitne čestice svemirske prašine koja svakodnevno pada na naše tlo, izgrađuju prirodne tvari koje zovemo mineralima. Riječ mineral potječe od latinskih riječi minera, mineralis koje označavaju rudnik, rudu, odnosno tvar iz rudnika, jer su se u početku, u davnim vremenima, minerali upotrebljavali za dobivanje raznih metala. Minerala ima i na Mjesecu te na Zemlji sličnim planetama našeg Sunčevog sustava. Prema službenoj definiciji mineral je element ili kemijski spoj koji je u pravilu kristaliziran, a koji je nastao geološkim procesima i sastojak je stijena.
Minerali su kemijski i fizički homogeni, što znači da im se sastav može zapisati kemijskom formulom. Pod nazivom mineral geolozi podrazumijevaju svaki prirodni materijal koji se vadi iz zemlje, pa tako i ugljen i naftu, dok su za nutricioniste minerali elementi (i spojevi) važni za prehranu, kao što su npr. kalcij (Ca), magnezij (Mg), željezo (Fe), fosfor (P) i drugi. Po svom kemijskom sastavu minerali su ili čisti elementi kakvi su npr. srebro (Ag) i zlato (Au), ili su kemijski spojevi dvaju ili više elemenata kao što su npr. halit (NaCl) ili kalcit (CaCO₃). Čovjek od davnina poznaje minerale, ali su se njegove predodžbe i znanja tijekom povijesti miješali s praznovjerjem. Tek u novije vrijeme možemo reći da zaista poznajemo minerale i njihovu građu. Proučavanjem minerala bavi se mineralogija.
Znanja o mineralima uvelike omogućuju praćenje procesa na Zemlji i u njezinoj unutrašnjosti. Danas je poznato nekoliko tisuća minerala, a svake godine se otkrije nekoliko desetaka novih. Neki minerali imaju važnu primjenu u industriji, ali i svakodnevnom životu čovjeka. Neke minerale koji su važne sirovine čovjek može upotrijebiti odmah (kuhinjska sol, ugljen itd.) ili indirektno, kasnije, tako što iz njih vadi potrebne metale (olovo, željezo, bakar, cink itd.). Takve minerale nazivamo rudnim mineralima. Posebno lijepe minerale i kristale rado koristimo kao nakit ili ih upotrebljavamo za izradu ukrasnih predmeta, a nazivamo ih dragim kamenjem.
Osim prirodnih minerala, sve se više koriste sintetski minerali dobiveni umjetnim putem u znanstvenim laboratorijima. Minerali imaju kemijski sastav koji se izražava kemijskom formulom. U svakom svom i najmanjem djeliću minerali su istih fizičkih i kemijskih osobina (tzv. homogenost), no ta se njihova osobina otkriva tek mikroskopskim i rendgenskim istraživanjima. Minerali mogu imati pravilni kristalni oblik (kristali) ili mogu biti masivni, granularni ili kompaktni (amorfni minerali). Iako minerale možemo razlikovati prema nekim njihovim odmah vidljivim karakteristikama kao što su izgled, boja, tvrdoća ili optička svojstva, u znanstvenim istraživanjima oni se razvrstavaju prema strukturnim i kemijskim karakteristikama. Takav način razvrstavanja minerala prvi je primijenio sredinom 20. stoljeća glasoviti njemački mineralog Karl H. Strunz, razvrstavši minerale prema njihovim kristalokemijskim karakteristikama u 9 skupina (tzv. klasa ili razreda). Ta je podjela u mineraloškoj terminologiji poznata kao „Strunzova klasifikacija“. Ipak, danas mineralozi sve češće dijele minerale prema kemijskom sastavu na dvije velike skupine: silikati i nesilikati.
Osim u prirodi, na terenu, minerale možemo vidjeti u prirodoslovnim ili specijaliziranim mineraloškim muzejima, na sajmovima minerala, nekim privatnim muzejima i dl. Studijske zbirke minerala imaju specijalizirani instituti (npr. naš Hrvatski geološki institut) i fakulteti (Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet). Najveća mineraloška zbirka u Hrvatskoj nalazi se u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. Mineraloške zbirke postoje i u prirodoslovnim muzejima u Rijeci i Splitu, te u Muzeju Slavonije u Osijeku. Manje mineraloške zbirke lokalnog značaja često se mogu vidjeti i u nekim gradskim i zavičajnim muzejima i ustanovama.