Potresi

Potresima nazivamo iznenadna i kratkotrajna podrhtavanja Zemljine kore. Podrhtavanje tla javlja se kao posljedica različitih aktivnosti u unutrašnjosti Zemlje. Potrese, odnosno te brzo izmjenjive vibracije litosfere, uzrokuju valovi različitog tipa koji se prenose od mjesta nastanka potresa (koje može biti na različitim dubinama), šireći se u svim smjerovima, pa i prema površini gdje ih doživljamo kao potres. Mjesto nastanka potresa je hipocentar (žarište ili fokus), a njemu najbliža okomita točka na površini, neposredno iznad njega je epicentar ili središte potresa. Na tom se mjestu potres najjače osjeti i posljedice su najteže. Uzroci nastanka potresa su različiti. To mogu biti gibanja litosfernih ploča, vulkanske erupcije, urušavanja ili klizanja terena. S obzirom na uzrok nastanka potresa, razlikujemo tektonske, vulkanske, urušne i umjetne koji su uzrokovani ljudskim aktivnostima (slabi ako su npr. izazvani klasičnim eksplozivom, a snažni uslijed primjerice nuklearnih eksplozija). Potresi nastaju i u podmorju, pa tada mogu pokrenuti razorne potresne valove, tzv. tsunamije, koji mogu doseći visinu i do 40 m.

Glavno obilježje svakog potresa je nagli početak i relativno kratko trajanje (iako može biti i više uzastopnih udara). Svake godine Zemlju zatrese oko milijun potresa, ali ljudi osjete tek njih desetak tisuća, od kojih je nekoliko razornih. Važno je spomenuti da se mnogi potresi događaju u nenastanjenim prodručjima pa nema velikih razaranja i šteta.

Potrese proučava posebna grana geofizike, seizmologija. Dokaze da se Zemljina kora neprestano giba daju nam seizmografi, uređaji koji bilježe podrhtavanja tla, a njihovo tumačenje daju seizmolozi. Jačina potresa ovisi o količini energije oslobođene u žarištu, o dubini žarišta, udaljenosti epicentra, ali i o građi Zemljine kore. Linije kojima na karti spajamo mjesta jednake jačine potresa nazivamo izoseiste. Ustanovljeno je da potresni valovi prolazeći kroz Zemlju na određenim dubinama mijenjaju svoja svojstva, brzinu i smjer širenja. Do tih promjena dolazi na "plohama diskontinuiteta". Jednu od njih, onu najvažniju, ustanovio je naš geofizičar Andrija Mohorovičić.

Određivanje jakosti potresa procjenjujemo prema učinku potresa na ljude, građevine i prirodu, odnosno prema nastalim štetama (intenzitet), ili prema ocjeni oslobođene energije u žarištu potresa. Više je ljestvica za određivanje jakosti potresa, a najčešće se koriste Mercalli-Cancani-Siebergova (MCS) ljestvica koja ima 12 stupnjeva, i Richter-Gutenbergova magnitudna ljestvica.

Snažniji potresi mogu uzrokovati velike štete i gubitke mnogih života. Posljedice potresa su promjene tokova podzemnih voda, promjene nivoa podzemnih voda – poplave, promjene smjera toka rijeka, presušivanje izvora (pojave novih izvora; pojave mineralnih izvora), pukotine u tlu, odroni i pokretanje klizišta, oštećenja plinskih i vodnih cjevovoda, oštećenja električnih vodova, požari i dr.

Neki poznatiji, osobito razorni potresi pogodili su Lisabon 1755., San Francisco 1906., Tokio 1923., Čile 1960., Tangshan u Kini 1976., Armeniju 1988., Furlaniju u sjevernoj Italiji 1976., Indiju 1993., Kobe u Japanu 1995., Izmir u Turskoj 1999., južnu Aziju 2004., pakistanski dio Kašmira 2005., talijansku regiju Abruzzo 2009., Haiti 2010., sjeverni dio japanskog otoka Honshu 2011. itd.

U Hrvatskoj su izrazito razorni potresi pogodili Dubrovnik 1667., Zagreb 1880., Makarsku 1962., Hrvatsko zagorje 1982., Knin 1986. i Ston 1996.