Nisu dinosauri

LETEĆI GMAZOVI U DOBA DINOSAURA

Mezozoik su obilježili gmazovi raširivši se kopnom, morem i zrakom. Od početka mezozoika, zračni prostor se počeo sve više napučivati. Do tada su jedini letači bili beskralježnjaci kukci, a tek krajem trijasa pojavljuju se prvi kralježnjaci koji su se mogli prilagoditi letu. Bili su to “leteći gmazovi” – pterosauri, prvi kralježnjaci koji su uspjeli letjeti. Imali su male, šuplje, lagane kosti što im je omogućilo lebdenje u zraku. Tijelo im još uvijek nije bilo prekriveno perjem, nego dlakom. Živjeli su na strmim liticama s kojih su lako mogli polijetati u zrak.

Prvi pterosauri s kraja razdoblja trijasa bili su maleni, no s vremenom su postajali sve veći tako da su oni posljednji, s kraja razdoblja krede, već bili pravi leteći divovi. Bili su to najveći letači koji su ikada živjeli, raspona krila i do 12 m (kao manji sportski ili vojni avion). Pterosauri izgledom podsjećaju na šišmiše - kratkog su vrata, dugačkog repa, velikih kožnih krila i u čeljusti imaju zube. Lovili su ribu i mekušce.

Najpoznatiji mezozojski letači su Pteranodon, Rhamphorhynchus (najmanji), Quetzalcoatlus (najveći). Ipak, ove životinje, iako su letjele zrakom, nisu preteče ptica!

MORSKI GMAZOVI U DOBA DINOSAURA

U doba mezozoika oceani su na Zemlji zauzimali daleko veću površinu od današnje. Dok su kopnom vladali dinosauri, i oceanskim prostranstvima gospodarili su gmazovi, ali morski. Bili su to opasni stanovnici mora koji su sijali strah ne samo svojom veličinom, već i neobičnim izgledom. Živjeli su istodobno sa dinosaurima. Premda imaju mnoge sličnosti, ove morske gmazove ne smatramo dinosaurima! Naziv "dinosaur" odnosi se samo na kopnene gmazove, a kako za morske nemamo neku objedinjujuću riječ, zovemo ih “morski gmazovi”. Proučavanjem njihovih fosilnih nalaza paleontolozi su zaključili kako su oni, za razliku od riba, disali plućima, pa su morali izranjati na površinu radi udisanja zraka.

Morski gmazovi nastanjivali su sva svjetska mora. Svi morski gmazovi, kao ni dinosauri, nisu živjeli istodobno. Početkom trijasa živjeli su plakodonti (životinje slične kornjačama) i notosauri (nekoliko metara dugi, opasni mesojedi). U juri i kredi oni nestaju, a njihova mjesta zauzimaju novi morski gmazovi ihtiosauri, pleziosauri i mozasauri. Bila su to prava čudovišta, opasni morski grabežljivci koji su sijali strah u morskim prostranstvima.

Ihtiosauri su po svom glatkom i vretenastom tijelu nalikovali današnjim dupinima. Bili su brzi lovci velikih očiju koje su im omogućavale da s velike udaljenosti uoče plijen. Pleziosauri su bili krupnijeg tijela s izduženim repom i dugačkim, tankim vratom, koji je završavao malom glavom. Živjeli su na otvorenom moru. Imali su i četiri velike peraje, kao današnji tuljani, koje su im omogućavale brzo plivanje i penjanje na obalu. Najpoznatiji među njima je Elasmosaurus, desetak metara dugačko čudovište, izuzetno dugog, gipkog vrata. Bio je strašan grabežljivac. I mozasauri su bili veliki i vrlo gipki morski gušteri koji su poput zmija vijugali kroz vodu.

I u moru je, kao i na kopnu, krajem mezozoika došlo do velikog izumiranja u kojem su nestale brojne morske vrste, među kojima i svi morski gmazovi. Preživjeli su jedino krokodili i kornjače, s razlikom da krokodili danas žive uglavnom u slatkim vodama, a kornjače i u morima, i slatkoj vodi i na kopnu.