Mineralogija

Mineralogija je znanost koja izučava minerale, njihov kemijski sastav, kristalnu strukturu i fizičke osobine. Posebne discipline u mineralogiji izučavaju procese nastanka minerala, njihove pojavne oblike, bave se klasifikacijom minerala, njihovom geografskom rasprostranjenošću, kao i mogućnostima upotrebe.

Mineralogija je usko povezana s kemijom i fizikom. Mineralogijom se bave mineralozi.
Prvi dokazi o poznavanju mineralogije datiraju još iz antičkih vremena te iz doba drevne Kine i Indije. Starogrčki filozof Teofrast još je 314. godine pr. Kr. napisao knjigu "Peri Lithon" (O stijenama), svojevrsni popis, katalog minerala koje su tada poznavali i koristili. To je, koliko se zna, prva napisana geološka knjiga! U njoj se, po prvi put, spominju nazivi velikog broja minerala i stijena. Plinije stariji (23. – 79. g. n.e), starorimski pisac i ugledan onodobni znanstvenik, napisao je prvu enciklopediju, u 37 tomova, nazvanu "Naturalis Historia", u kojoj je dao precizan opis pojedinih minerala, uključujući njihov oblik, kristalne plohe i drugo. On je, osim toga, uspoređivao i tvrdoću minerala, pa je već tada, 70-tih g.n.e znao da je dijamant najtvrđi od svih minerala.

Ipak, prva znanstvena proučavanja minerala i stijena vezana su uz Europu i razdoblje renesanse. Iako su još od davnina lijepi minerali korišteni za ukras, a rudni minerali kao sirovina u metalurgiji, prva iskustva o rudarstvu, metalurgiji te sakupljanju i obradi minerala objavljena su tek u 16. stoljeću u djelima njemačkog znanstvenika Georga Bauera, poznatijeg pod latinskim imenom Agricola. U svom je djelu "De Natura Fossilium" iz 1546. osim što je opisima i klasifikacijama fosila stvorio temelje paleontologije, opisao i minerale, stijene i rude jer se u njegovo doba fosilima smatralo sve što je iskopano iz zemlje. U djelu "De re metallica" iz 1556. godine, razvrstao je minerale prema načinu prepoznavanja, iskapanja i prerade, te je opisao i njihovu boju, prozirnost, sjaj, miris, oblik i sastav. S obzirom da je i stijene razvrstao prema njihovom mineralnom sastavu, Agricola se smatra "ocem mineralogije". Značajan doprinos razvoju mineralogije i kristalografije u 17. stoljeću svojim istraživanjima dao je i danski prirodoslovac Niels Stensen (Nicolaus Steno) otkrićem o stalnosti kuteva istih kristalnih formi (Stenov zakon, 1669. g). Početkom 19. stoljeća Francuz René Just Haüy postavio je temelje kristalografije, a švedski kemičar Jons Jakob Berzelius izradio je osnovne postupke za kemijsku analizu minerala, što je bila osnova za mineralošku klasifikaciju. U drugoj polovici 19. st. mineralozi E.S. Fjodorov, A. Schönflies i W. Barlow svojim su radom stvorili temelje rendgenske kristalografije.

POČECI MINERALOGIJE U HRVATSKOJ

Mineralogija se u Hrvatskoj počela razvijati tridesetih godina 19. stoljeća, u doba Hrvatskog narodnog preporoda, u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i jačanja domoljubnih ideja. Iako primarno nisu bili stručnjaci za prirodoslovlje, ilirci su prionuli marljivom prikupljanju prirodnog blaga, s ciljem osnivanja ustanove u kojoj bi se ono čuvalo (muzej). To je bilo od velike nacionalne važnosti, ne samo da bi se spriječilo odnošenje našeg prirodnog blaga u druge dijelove Austro-Ugarske Monarhije, nego i zato što su u takvoj ustanovi vidjeli potvrdu hrvatskog kulturnog identiteta. Poticaj za prikupljanje mineraloške zbirke dao je Dragutin Rakovac, iako pravnik po struci, veliki ljubitelj prirode. Prvu donaciju minerala i stijena dao je 1841. godine Karl Zipser, na temelju koje je Mijo Sabljar osnovao mineralošku zbirku, kao temelj budućem muzeju. Povećanju zbirki pridonijeli su mnogi velikani toga doba, Antun Mažuranić, Đuro Haulik, Pavao Hatz, Ljudevit Vukotinović, Ljudevit Gaj i dr.

Mineraloške zbirke su 1846. godine smještene u zagrebačku gornjogradsku palaču, tadašnji Narodni muzej (danas je ta zgrada Narodni dom HAZU), gdje se prvi puta javno prikazalo prikupljeno mineraloško blago. Bila je to prva naša mineraloška izložba. Prvi čuvar (kustos) zbirke bio je Dragutin Rakovac, jedan od najzaslužnijih za početni razvoj struke. Uz njega, osobito zaslužan za osnivanje muzeja bio je i Ljudevit Farkaš Vukotinović, koji osim što je bio jedan od vodećih preporoditelja iliraca, bio je izuzetan i svestran prirodoslovac. Upravo je on začetnik većine modernih prirodoslovnih struka u Hrvata. U mineralogiji je, osim istraživačkog rada, pridonio i povećanju muzejskih zbirki poklonivši muzeju 300 uzoraka minerala prikupljenih na putovanjima. Prvi je počeo obradu mineraloške i petrografske građe te je 1855. godine postao čuvarom (kustosom) prirodoslovne zbirke, a kasnije i ravnateljem muzeja. Vukotinović je dao velik doprinos mineraloškoj terminologiji i nazivlju minerala i stijena. Autor je prve geološke karte neke hrvatske regije (Moslavačka gora) i autor prvog hrvatskog petrografskog rada.

Razvoj mineraloške struke u nas odvijao se paralelno s razvojem muzeja. U tom prvom muzeju zajedno se čuvala arheološka, etnografska, umjetnička i prirodoslovna građa. Kako je najveća zbirka bila prirodoslovna, ona je 1867. preseljena u obližnju gornjogradsku zgradu u Demetrovoj 1 (današnji Hrvatski prirodoslovni muzej).

Kako su se prirodoslovne zbirke povećavale, nekoliko godina kasnije, 1870. godine, došlo je do razdiobe zbirki na geološke i biološke. Za geološke zbirke osnovan je Mineralogičko-geologički odsjek čiji je prvi upravitelj bio Gjuro Pilar, prvi školovani geolog. Tek 1939. godine osniva se samostalni Mineraloško-petrografski muzej, čiji je prvi upravitelj bio Mijo Kišpatić. I kasniji ravnatelji ove važne institucije bili su istaknuti mineralozi, znanstvenici Fran Tućan (ravnatelj od 1918. do 1954. godine) i Ljudevit Barić (ravnatelj od 1954. do 1973. godine), itd. Od 1986. godine, kada se osniva Hrvatski prirodoslovni muzej, Mineraloško-petrografski muzej postaje istoimenim odjelom Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja.