Fosilizacija

Prema pronađenim fosilima zna se da je život u geološkoj prošlosti bio vrlo raznolik. S danas dostupnim informacijama možemo samo približno rekonstruirati razdoblje kada je živjela neka biljka ili životinja, ali ne i točno vrijeme njihova pojavljivanja ili nestanka. Smatra se da je do danas izumrlo čak 99% različitih vrsta životinja i biljaka koje su živjele na Zemlji tijekom geološke prošlosti, a nisu sačuvane kao fosili.

Sve životinje i biljke koje su postojale ne bivaju očuvane kao fosili! Zato možemo reći da fosili nastaju slučajno. Uginuli organizam napadaju strvinari, a razgrađuju mikroorganizmi. Od uginulog organizma nastat će fosil samo ako organizam odmah po uginuću bude prekriven muljem, sitnim pijeskom, ili ledom, koji sprečavaju dodir sa zrakom te tako onemogućuju njegovo raspadanje. Meki dijelovi tijela se vrlo brzo razgrađuju, dok zubi, kosti ili ljušture mogu ostati sačuvani. Da bi se neka uginula životinja ili biljka mogla sačuvati milijunima godina, ona mora pretrpjeti niz kemijskih i fizičkih promjena koje uvjetuju njeno očuvanje (proces fosilizacije). Sve promjene koje se zbivaju na uginulom organizmu dok ono ne postane fosilom, proučava grana paleontologije tafonomija (prema grčkim riječima taphos - grob i nomos - zakon).

Tri najčešća načina fosilizacije su petrifikacija, inkrustacija i karbonizacija, a fosili mogu nastati i mumifikacijom i konzervacijom. U sedimentnim stijenama, osim cjelovitih fosila, često nalazimo samo otiske fosila koji imaju očuvan izgled životinje ili biljke. Naime, kada se dogodi da sediment prodre u unutrašnjost nekog organizma, npr. puža ili školjkaša, on se stvrdne i stvori ispunu koju nazivamo kamena jezgra. Na njoj nema odraza površine ljušture, već samo unutrašnjost npr. puža ili školjkaša. Ljušture se mogu otopiti, pa od organizma ostaju sačuvane samo kamene jezgre.