Razvoj života na Zemlji

Stvaranje Zemlje, kao dijela Sunčevog sustava, započelo je prije nekih 4,6 milijardi godina. Razdoblje od stvaranja Zemlje pa sve do prije 542 milijuna godina naziva se pretkambrij. To je razdoblje trajalo nazamislivo dugih 4 milijarde godina. Pa, iako je to najstarije i najduže razdoblje u Zemljinoj prošlosti, koje obuhvaća čak oko 80% cjelokupnog Zemljina razvoja, o tako dugom i tako davnom razdoblju znamo vrlo malo. Zato se to razdoblje još naziva i kriptozoik, što bi u prijevodu značilo skriveni, nevidljivi, tajanstveni život. Kažemo da je pretkambrij razdoblje skrivenog života, jer o većem dijelu toga razdoblja nemamo fosilnih tragova, pa tako niti znanstvenih informacija jesu li i kakva stvorenja tada živjela na Zemlji.

Znamo da su se u tom jako dugačkom vremenskom razdoblju dogodile velike i značajne geološke promjene na temelju kojih je usvojena podjela na dva jako dugačka vremenska razdoblja, eona, nejednakih trajanja, koje su geolozi nazvali arhaik i proterozoik. Starije razdoblje, arhaik, naziva se još i arheozoik (prastari život). Mlađi eon, proterozoik (prvotni život) naziva se još i algonkij, i označava razdoblje u kojem se pojavio život.

U doba pretkambrija Zemlja je izgledala prilično negostoljubivo, mračno i pusto. Prekrivali su je oceani, a površina kopna bila je sasvim mala, i prekrivena brojnim vulkanima koji su izbacivali plinove i lavu. Pa ipak, i u takvim, rekli bismo nemogućim uvjetima pradavnog doba, uspio se razviti život. Da je već tada postojao život dokazuju nam pronađeni fosili stari otprilike 3,8 milijardi godina, do sada najstariji pronađeni dokaz postojanja života na Zemlji.

Gotovo nezamislivo davno, prije više od 4 milijarde godina, započeo je arhajski eon. Tijekom dvije milijarde godina njegova trajanja stvarala su se prva mora i tvrda Zemljina kora. Bio je to krajolik prepun golemih, aktivnih vulkana i plitkih mora. Sunce je bilo slabašna sjaja pa je bilo hladno i mračno. Nebo su parale munje čiji su kratki, snažni bljeskovi tek nakratko osvjetljavali planet. Iako naš planet izgledom nije davao dojam da je tu moguć život, u tadašnjem moru nastao je prvi oblik života.

Zato je glavno obilježje arhaika pojava života na Zemlji! Ne zna se točno kada se pojavio život, ali se smatra da se to dogodilo negdje između prije 3,5 i 4 milijarde godina u plitkim arhajskim morima. Primitivni jednostanični organizmi - bakterije posebnim su kemijskim procesima privlačile na sebe čestice prašine i pijeska koje su se povezivale stvarajući tako prve uslojene stijene nastale od organizama – stromatolite (tzv. biogene stijene).

Istražujući stijene južne Afrike paleontolozi su pronašli fosilne stromatolite stare oko 3,8 milijardi godina, pa su to do sada najstariji nađeni fosili! Stromatoliti postoje i danas, a nastaju u nekim plitkim i toplim morima, baš kao i prije nekoliko milijardi godina. Današnji, živi stromatoliti mogu se vidjeti u Australiji, u poznatom Zaljevu morskih pasa (Shark bay), gdje su prava turistička atrakcija.

Prije 2,5 milijarde godina događaji na Zemlji označili su početak novog eona - proterozoika. Iako je život već postojao, to je razdoblje koje prethodi pojavi i raširenosti života na Zemlji. Tijekom proterozoika Zemlja je prolazila kroz promjene koje su omogućile pojavu jednostavnijih oblika živih bića (fotosintetskih organizama) s čime je povezana jedna od značajnijih promjena u proterozoiku - povećanje količine kisika u Zemljinoj atmosferi. Bilo ga je više nego u prethodnom razdoblju, arhaiku. Zahvaljujući tome znatno se promijenio sastav tadašnje atmosfere što je potaknulo promjene, mijenjanje prvobitnih organizama. Njihova evolucija omogućila je nastanak prvih višestaničnih organizama.

Zahvaljujući pronađenim fosilima, danas je poznato stotinjak vrsta neobičnih životinja mekanog tijela koje zajedničkim imenom zovemo Edijakara fauna. Među najranijim morskim stvorenjima bile su meduze koje i danas u velikom broju nastanjuju oceane i mora. No, većina drugih ondašnjih bića posve su nam neobična bilo oblikom, bilo izgledom. Te su životinje obitavale uglavnom na dnu, a kretale su se polagano, jer tada još nije bilo puno grabežljivaca od kojih su trebale bježati i skrivati se. Neka od tih najranijih stvorenja bili su razni primitivni plosnati bodljikaši prilagođeni životu pri dnu, kakav je bio primjerice Tribrachidium, pa crvolike životinje Dickinsonia i Spriggina, ili na primjer životinje slične listu, kakav je bio npr. Charniodiscus itd.

Pojava prvih organizama s mineraliziranim skeletom (oklopom, kućicom, i sl.) i nagla eksplozija raznovrsnijeg života prije 541 milijuna godina, tzv. “kambrijska eksplozija”, označili su početak novog eona, novog dugačkog razdoblja u stvaranju Zemlje, koje eto još uvijek traje. Premda vremenski znatno kraće od pretkambrija (»svega« petstotinjak milijuna godina) i ovo razdoblje smatramo eonom. To novo dugo razdoblje nazvano je fanerozoik, prema grčkim riječima fanerós– vidljiv, jasan, i zoon – živo biće, što upućuje na činjenicu da je to razdoblje u kojem, u odnosu na pretkambrij, život postaje jasnije vidljiv, odnosno postoji raznovrsnost živih oblika što znamo zahvaljujući prije svega pronađenim fosilima. Na temelju promjena u životinjskom svijetu fanerozoik dijelimo u tri ere – paleozoik, mezozoik i kenozoik (sam naziv fanerozoik manje se koristi, a umjesto njega češće se upotrebljavaju samo nazivi spomenutih era). Podjela geološke prošlosti može se temeljiti i na promjenama u biljnom svijetu, a tada razlikujemo ere: paleofitik, mezofitik i kenofitik. Geološko razdoblje fanerozoika obuhvaća dramatične pojave i izumiranja različitih vrsta živih bića, drugim riječima: razvoj – evoluciju – mnogih biljnih i životinjskih vrsta, pojavu kopnenih biljaka, razvoj riba, pojavu kopnenih životinja i razvoj današnjih ljudi. Ali, ne zaboravimo da je to, iako nama možda i neshvatljivo, ipak jako dugo vremensko razdoblje, koje traje već više od pola milijarde godina. Kroz to dugo razdoblje kontinenti su se razdvojili, zatim ponovno skupili u jedinstvenu kopnenu masu (Pangea), te se konačno razdvojili u šest različitih kontinentskih masa koje poznajemo danas. Nije teško shvatiti i zamisliti da je taj proces jednostavno morao biti vrlo spor i dugotrajan.

Nakon hladnog proterozoika, prije oko 541 milijuna godina klima je na Zemlji postala toplija, ugodnija, i tako omogućila pravu eksploziju života, koji je tada postojao samo u moru. To je bio početak nove ere u razvoju Zemlje. Počeo je paleozoik, ili kako ga još nazivamo “razdoblje starog života”. Tijekom tristotinjak milijuna godina trajanja paleozoika život se prvo snažno razvijao u moru, a zatim i na kopnu kada su se prvo biljke, a za njima i životinje, prilagodile novonastalim prilikama. Paleozoik su, osim bujnog i raznovrsnog života, obilježila i dva velika stvaranja gorja što se naziva orogeneza. Oba procesa znatno su izmijenila paleogeografske odnose na Zemljinoj površini. Prvo se izdizanje (kaledonska orogeneza) zbivalo početkom paleozoika (od kambrija do silura), a drugo (hercinska orogeneza), krajem paleozoika (od devona do perma). Mnogobrojni fosilni ostaci koji svjedoče o velikim promjenama u okolišu temelj su razdiobe paleozoika na šest geoloških perioda različitih trajanja: kambrij, ordovicij, silur, devon, karbon i perm. Svaki od tih perioda ima svoja karakteristična obilježja i predstavlja posebnu etapu razvoja Zemlje i života na njoj. Na samom početku paleozoika, na kopnu još nije bilo nikakvih znakova života, za razliku od mora u kojem je postojao bujan i raznovrstan život. Biljni svijet činile su uglavnom alge, a od životinja tada su česti bili člankonošci (npr. trilobiti), ramenonošci, mekušci, meduze, spužve. Početkom paleozoika pojavila su se prva stvorenja s nogama prilagođena životu na morskom dnu – člankonošci trilobiti. U sljedećih 160 milijuna godina pojavili su se uz, primjerice, koralje, i neke izgledom sasvim neobične životinje – krinoidi. U paleozojskim morima pojavljuju se i prvi kralježnjaci: ribe bez čeljusti – kružnouste. Sve je više riba, i one postupno naseljavaju i slatku vodu, jezera i rijeke. Na kopnu, uz močvare počinju rasti biljke, a pojavljuju se i kukci. Već u ranom paleozoiku pojavile su se sve glavne skupine životinja koje postoje i danas. Prije 359 milijuna godina, u karbonu, započinje prevlast biljaka na kopnu pa tada i kukci postaju raznovrsniji. Iz vode na kopno izlaze prvi kralježnjaci – primitivni vodozemci, a kasnije i gmazovi koji legu jaja izvan vode. Paleozoik je završio prije 251 milijun godina masovnim nestankom, izumiranjem životinja i biljaka. Tada je izumrlo gotovo 90% svih vrsta. Bilo je to najveće izumiranje u geološkoj prošlosti!

Prije petstotinjak milijuna godina, iako su na Zemlji postojale dvije goleme kontinentalne mase, Laurazija i Gondwana, života je još uvijek bilo samo u moru. Toplija klima omogućila je pravu eksploziju raznovrsnosti života u moru. Brojni fosilni nalazi iz toga razdoblja ukazuju na postojanje mnoštva neobičnih bića koja su nakon kambrija nestala. Neki od njih bili su igličasta Wiwaxia, ili biće s kliještima Opabinia, ili primjerice opasni grabežljivci Hallucigenia i strašni Anomalocaris, koji je zbog svoje veličine znan i kao ‘kambrijski morski pas’. Kambrijska mora bila su prepuna meduza, a dna raznih mekušaca, spužvi, ramenonožaca, crva, od bodljikaša bilo je puno krinoida, od člankonožaca bili su brojni trilobiti, a bilo je i mnogo prarakova. Među zanimljivijim životinjama kambrija svakako su i krinoidi, životinje koje izgledaju poput cvijeta (zbog čeka ih se popularno naziva morskim ljiljanima). S gledišta znanosti zanimljivi stanovnici mora bili su i trilobiti (trorežnjaci) – prva stvorenja s nogama! Tijelo im se sastojalo od tri dijela – glave, prsa i zatka, po čemu su i dobili ime. Živjeli su na morskom dnu po kojemu su se kretali nožicama u potrazi za hranom. Najčešće su bili desetak centimetara dugi, premda su neki od njih narasli i pola metra. Trilobiti su bili jako raširena skupina. Bili su brojni i bilo ih je posvuda pa ih se smatra jednom od najuspješnijih životinjskih skupina koje su ikada živjele. Njihovi fosilni nalazi vrlo su česti, stoga su za paleontologiju jako važni. Trilobita je doista bilo mnogo i živjeli su kroz svo vrijeme paleozoika, gotovo 300 milijuna godina (ali ne uvijek jednako masovno) – gotovo dvostruko dulje od dinosaura, iako su od njih manje poznati. U kambriju su se pojavili i prvi morski kralježnjaci, primitivne ribolike beščeljusnice. Biljni svijet kambrijskih mora bio je, u odnosu na životinjski, znatno oskudniji, a činile su ga uglavnom alge. Topla klima postupno je postajala hladnija, a kraj kambrijskog razdoblja obilježilo je jedno manje ledeno doba. Prvo razdoblje paleozoika, kambrij, dobilo je ime po latinskom nazivu područja današnje britanske pokrajine Wales (Cambria) gdje su prvi puta istražene naslage iz toga razdoblja.

Iako je Zemljom za vrijeme ordovicija, gotovo 40-ak milijuna godina, vladala jednolična i topla klima, intenzivna vulkanska aktivnost otežavala je razvoj života na kopnu koji se, sve do pred kraj ordovicija, odvijao samo u moru. U to je doba postojao jedan ogroman superkontinent nazvan Gondwana (obuhvaćao je današnje kontinente Australiju, Afriku, Europu, Južnu Ameriku i Antarktiku, te Indiju). U ordovicijskim morima sve je više organizama s tvrdim ljušturama. Pojavljuju se i novi moćni mekušci, opasni grabežljivci – nautiloidi. To su ogromni, višemetarski glavonošci s ravnom kućicom, preci današnjih lignji i hobotnica. Nekima su kućice izrasle i do 9 metara u duljinu, pa su nautiloidi vlasnici najvećih, najdužih kućica među svim beskralježnjacima u povijesti. Za paleontologe važni organizmi toga razdoblja su raznovrsni školjkaši i puževi, zatim vrlo brojni i raznoliki trilobiti, pa bodljikaši krinoidi i ježinci, te ramenonošci koji su u to doba bili vrlo brojni i rašireni. Brojniji postaju i graptoliti, neobične morske životinje koje su većinom živjele planktonski u kolonijama nalik granama. U ordovicijskom moru pojavljuju se i prvi koralji koji izgrađuju grebene, ali i prvi, najstariji kralježnjaci. Bile su to prve vrste riba, morske paklare. Tek pred kraj ordovicija, prije nekih 444 milijuna godina, pojavile su se i primitivne kopnene biljke. Krajem ordovicija dolazi do značajne promjene klimatskih prilika. Jako je zahladilo. Nastupilo je ledeno doba koje je, vjerojatno, bilo uzrokom nestanka čak polovice svih tadašnjih rodova i vrsta,pa je to jedno od najvećih nestanaka vrsta u povijesti Zemlje. Geološki period ordovicij dobio je ime po starom keltskom plemenu Ordovices koje je živjelo na prostoru današnje britanske pokrajine Wales, gdje su pronađene prve naslage pripisane ovom razdoblju.

Nakon velikog zahlađenja krajem ordovicija, u siluru je na Zemlji postupno bivalo sve toplije. Prevladavala je topla, a ponegdje i suha klima. To je vjerojatno omogućilo da napokon započne i život na kopnu! Posebno važan događaj u geološkoj prošlosti Zemlje je prijelaz života iz mora na kopno koje je još uvijek pusto. Kopno prve počinju naseljavati jednostavnije biljke, neugledna izgleda, bez korijena i lista. Jednom od najstarijih kopnenih biljaka smatra se Cooksonia. Pojavom kopnenih biljaka napokon su stvoreni pogodni uvjeti i za dolazak životinja na kopno, pa su, nakon biljaka, kopno postupno naselile i prve životinje. Bili su to kukci, stonoge, škorpioni, pauci. Jezera i rijeke nastanile su ribe čeljusnice. U moru žive spužve, ramenonošci, od glavonožaca nautiloidi, od člankonožaca trilobiti, od bodljikaša krinoidi, mahovnjaci, primitivne ribe beščeljusnice, ali i dvometarski morski škorpioni Pterygotus. Svojom brojnošću među silurskim morskim životinjama ističu se graptoliti. Oni najviše nastanjuju otvorene i mirne morske prostore. S obzirom na obilje predstavnika i njihovih oblika, silur, kao i ordovicij, nazivamo “dobom graptolita”. Osim graptolita, sve je više i algi, i koralja koji u razdoblju silura izgrađuju morske grebene i sve su brojniji. Važni događaji koji su obilježili razdoblje silura:
• početak silura obilježila je pojava riba čeljusnica,
• sredinu silura obilježila je pojava prvih kopnenih biljaka,
• kraj silura obilježila je pojava riba dvodihalica, ali i kaledonska orogeneza kojom su se izdigli planinski lanci Ardeni (Francuska), Ural (Rusija) i Kordiljeri (Južna Amerika), Apalači (Sj. Amerika), i dr. Geološki period silur nazvan je imenom starog keltskog plemena Silures koje je nastanjivalo britansku pokrajinu južnog Walesa gdje su pronađene naslage ovoga razdoblja.

Na Zemlji je prije 419 milijuna godina, za vrijeme devona, bila topla klima, ali s dugim sušnim razdobljima. Iako su u devonu životinje počele izlaziti iz oceana i sve više nastanjivati kopno, najvažnije životinje u devonu su ribe. Njihova prilagodba različitim životnim uvjetima omogućila im je veliku rasprostranjenost, pa one nastanjuju i morske prostore i kopnene vode. Devonskim morima vladaju opasne ribe – rani morski psi i velike ribe oklopnjače. U kopnenim vodama već obitavaju ribe koje osim na škrge dišu i plućima – dvodihalice i resoperke čije su se peraje postupno preobražavale u udove. Od resoperki danas još jedino živi Latimeria, poznata kao “živi fosil” jer je opstala nepromijenjena do danas, gotovo 400 milijuna godina. Zbog obilja riba, njihovih oblika i vrsta, devon se često zove dobom riba. U devonskom moru pojavljuju se prvi spiralno savijeni glavonošci – amoniti, važni stanovnci mora idućih 300-tinjak milijuna godina. Devon je važno razdoblje i za biljke koje se zahvaljujući njima pogodnoj klimi uvelike razvijaju na kopnu. Kopno se sve više zeleni jer je i sve više šuma papratnjača, velikih, višemetarskih preslica, crvotočina u kojima su živjeli primitivni beskrilni kukci i pauci. U močvarama, krajem devona, pojavili su se i prvi vodozemci razvijeni iz riba. Najstariji poznati dobro očuvani fosil kopnenog kralježnjaka vodozemca jest metar dugi Ichthyostega koji je oblikom glave, perajastim repom i kožom pokrivenom ljuskama još dosta podsjećao na ribu. Razdoblje geološkog perioda devona dobilo je ime po engleskoj grofoviji Devonshire gdje su određene stijene iz tog razdoblja.

Karbon je vjerojatno najpoznatije razdoblje paleozoika! To je razdoblje prepoznatljivo po divovskim stablima, kukcima velikih dimenzija te vodozemcima i gmazovima koji vladaju bujnim, zelenim krajolicima nastalim zbog tople i vlažne klime tropskog pojasa. No, takav karbon kakvim ga većina doživljava, postojao je samo oko tropskog pojasa Zemlje, a ne na cijeloj Zemlji, kako se često krivo misli. Veći dio južne Zemljine polutke u karbonu je bio prekriven ledom! Važnošću, ali i svojom golemošću, posebno u odnosu na današnje primjerke, isticali su se kukci. Njihovo najdraže stanište bile su močvare u kojima su se razvili u mnogo oblika. Najveći među njima bio je kukac Meganeura, raspona krila i do 70 cm. Bio je to najveći leteći kukac svih vremena. Izgledao je kao jako uvećano današnje vretence. Šumske prostore nastanjivali su i divovske stonoge, žohari i pauci, vodozemci koji su dosezali i 5 metara, te prvi predstavnici gmazova. Pojave povećanja dimenzija životinja i biljaka u biologiji se naziva gigantizam. Razlog postojanja divovskih stabala i životinja u karbonu leži, između ostaloga, u povećanoj količini kisika u atmosferi. Tada je u atmosferi bilo oko 35% kisika, za razliku od današnje u kojoj je 21%. Velika količina kisika tada je opskrbljivala njihove organe i mišiće, i pomagala im da ubrzano rastu, poput gnojiva koje u vrtu pomaže rastu biljaka. Među biljkama prevladavale su goleme, i do četrdesetak metara visoke papratnjače i crvotočine. Niti u jednom geološkom periodu razvoja Zemlje biljke nisu imale takvu značajnu ulogu kao u karbonu. Od te bujne vegetacije koja je prije tristotinjak milijuna godina pokrivala veliki dio kopna stvorene su debele naslage ugljena po kojima je ovaj geološki period i dobio ime karbon (od latinske riječi za ugljen – carbo). Podsjetimo, ugljen koji danas koristimo u industriji, ili ponegdje još uvijek i u kućanstvu, fosilni je ostatak biljaka koje su uginule prije više stotina milijuna godina. Razdoblje karbona obilježila je pojava prvih sjemenjača. Karbonska mora prepuna su koralja, mahovnjaka, ramenonožaca, školjkaša, i još uvijek brojnih krinoida, dok je primjerice sve manje trilobita. Među ribama prevladavali su preci morskih pasa, a među glavonošcima bilo je ponajviše amonita. Promjena klime koja postaje suša, ili podizanje razine mora, neki su od mogućih uzroka nestanka mnogih vrsta sredinom i krajem karbona.

U doba perma na Zemlji je postojao jedinstveni kontinent nazvan Pangea, nastao spajanjem Laurazije i Gondwane. Bio je to veliki kontinent različitih klima i krajolika. Oko ekvatora bila je topla i suha klima, a južne je prostore isprva, samo u početku perma, prekrivao led, jer je klima tijekom perma postajala toplija. U moru se nastavlja raznovrsnost života: mnogo je foraminifera, bodljikaša, koralja, mahovnjaka, i posljednjih predstavnika trilobita i krinoida. Uz njih se polako razvijaju i prvi glavonošci amoniti - srodnici nautiloida, ali i morski psi i prvi morski gmazovi – mezosauri. Kopnene i slatkovodne prostore okupirali su vodozemci, a kad je klima postala suša, dominantna skupina životinja postali su gmazovi. Najpoznatiji permski gmaz je Dimetrodon, prepoznatljiv po jedru na leđima. Taj vrlo opasni, nekoliko metara dugački mesojedni predator težio je i do 200 kilograma. Neobičan stanovnik permskog kopna bio je i maleni, tek tridesetak centimetara velik gušteru sličan gmaz s krilcima Weigeltisaurus – znan i kao leteći zmaj, iako zapravo i nije mogao letjeti već samo kratko lebdjeti. Krajem perma pojavljuju se gmazovi koji imaju neke karakteristike sisavaca pa ih se smatra praprecima sisavaca. Jedan od njih bio je i petmetarski biljojed Moschops. U permu se zbog suhe permske klime mijenja i biljni svijet! Zbog nestašice vode potrebne za razmnožavanje, papratnjače zamjenjuju druge, posve nove biljke – drevne golosjemenjače. Krajem perma uz promjene klime i veliku sušu ojačala je i vulkanska aktivnost. Bila je to strašna, najveća vulkanska aktivnost ikad! Milijune godina sibirski su vulkani izlijevali lavu koja je u to vrijeme prekrivala ogromno područje. Sve je to ogolilo i opustošilo naš planet. Nestalo je više od 90% svih vrsta koje su tada živjele, bilo u moru ili na kopnu. Tada su nestali ramenonošci, trilobiti, krinoidi, čak trećina vrsta kukaca, i mnogi drugi. Tako je kraj perma obilježen velikim izumiranjem vrsta, poznatim kao Veliki permski pomor! Ovaj je geološki period nazvan po ruskoj oblasti Perm gdje su otkrivene dobro sačuvane stijene iz tog razdoblja.

Svijet je nakon velikog i masovnog nestanka i izumiranja vrsta krajem paleozoika bio poprilično osiromašen. No ne zadugo. Prije 252 milijuna godina na Zemlji je život ponovno počeo bujati. Bio je to početak nove, središnje ere fanerozojskog eona – mezozoika, ere “srednjega života”. Razdoblje mezozoika trajalo je znatno kraće od prve, paleozojske ere, tek 180-ak milijuna godina. Ipak, u tom »kratkom« razdoblju na Zemlji su se dogodile jako važne geološke promjene, ali i velike promjene u životinjskom svijetu. I ova je era, kao i prethodna paleozojska, završila katastrofom i nestankom mnogih vrsta. Iako je paleozojska katastrofa bila puno strašnija, ova mezozojska je poznatija zbog dinosaura. Razdoblje mezozoika bilo je vrijeme tektonskih, klimatskih i evolucijskih aktivnosti na Zemlji. Prakontinent Pangea se na početku mezozoika raspada, a njegovi se dijelovi počinju razdvajati i udaljavati, da bi već krajem mezozoika zauzeli današnje položaje. Uz to, mezozoik je obilježila i dominacija gmazova, te početak stvaranja novog gorja, tzv. alpinske orogeneze, kada nastaju svi mladi gorski masivi u Europi i u Aziji. Klima je u mezozoiku bila topla i ujednačena što je pogodovalo snažnom razvoju živog svijeta. Zemlju su nastanjivali gmazovi svih vrsta, a posebice veliki gmazovi, od kojih neki plivaju u moru, neki lete zrakom, a većina ih živi na kopnu. Zbog njihove brojnosti, ponekad se mezozoik još naziva “dobom gmazova”. Ipak, češći je naziv “doba dinosaura”, jer su baš oni svojom brojnošću i raznolikošću obilježili cijelo ovo razdoblje. Njihova vladavina trajala je 175 milijuna godina. Dinosauri su u današnjoj popularnoj kulturi iznimno omiljeni, kao rijetko koja pretpovijesna životinja. U mezozoiku se pojavljuju i prvi sisavci, nebom lete prve ptice, a na tlu izrastaju prve biljke cvjetnice, među kojima se zapaža velik napredak u brojnosti oblika, veličina i građe. Permska katastrofa prouzročila je velike promjene i među stanovnicima mora. Postupno su uspostavljeni novi hranidbeni lanci, a time i raznolikost života u moru. Vrlo prilagodljivi školjkaši (koji sve više zamjenjuju ramenonošce), puževi i bodljikaši postali su vrlo rašireni. Sve su raznovrsnije i ribe, koštunjače i hrskavičnjače. Morski psi postali su glavni grabežljivci. Jako rasprostanjeni bili su i glavonošci, osobito amoniti, čiji su fosili vrlo česti i zato posebno važni za paleontologiju. U mezozojskim morima pojavila su se i neka nova stvorenja – morski gmazovi (ihtiosauri, mozasauri, pleziosauri, kornjače itd.). Oni su svojom brojnošću i veličinom preuzeli prevlast u morima i oceanima. Kraj mezozoika obilježila je pojava neobičnih školjkaša – rudista. Ta se skupina pojavila i nestala u zadnjem mezozojskom periodu, kredi. Iako su, eto, živjeli razmjerno kratko, i brojnošću su mala skupina životinja, za paleontologiju su oni izuzetno važni. Mezozoik, kao i paleozoik, završava velikom katastrofom u kojoj je nestalo više od polovice svih živih vrsta. Nestali su svi dinosauri, svi leteći i morski gmazovi, amoniti, rudisti... Biološke i paleogeografske promjene omogućile su trodjelnu podjelu mezozojske ere, odnosno razlikovanje njenih triju geoloških perioda različita trajanja. To su: trijas, prvo, najkraće razdoblje koje je trajalo 51 milijuna godina, zatim jura, središnje razdoblje mezozoika, trajalo je 56 milijuna godina i na kraju najmlađe, ali najduže mezozojsko razdoblje, kreda, koje je trajalo čak 79 milijuna godina.

Svijet se početkom mezozoika, prije 252 milijuna godina, u trijasu, počeo oporavljati od katastrofe koja ga je pogodila krajem perma. U to je vrijeme još postojao superkontinent Pangea koji se sredinom trijaskog razdoblja počeo razdvajati. Klima je posvuda bila topla i suha. I na kopnu, i na moru dogodile su se značajne promjene u živom svijetu. Preživjelima iz permske katastrofe pridružili su se brojni gmazovi koji su ubrzo počeli dominirati svim životnim prostorima – kopnom, morem, ali i zrakom. U trijasu se razvila i svima dobro poznata skupina kopnenih gmazova, “strašnih guštera“ dinosaura. Trijaski dinosauri bili su omanji, ali vrlo spretni i vješti skakači. Takav je primjerice bio i mali, opaki grabežljivac Coelophysis. Uz njih su Zemljom tada hodala i krda gmazova sličnih sisavcima – terapsidi. Jedni su bili mesojedi sa šiljatim zubima i pandžama, pa su izgledom podsjećali na vukove i pse. To su cinodonti. Posebno zanimljiv cinodont je Cynognathus, poznat kao gmaz »psećih zuba«. Bila je to vrlo snažna životinja, veličine vuka, s već dosta karakteristika sisavaca. Drugu skupinu terapsida činili su dicinodonti. To su bili biljojedi, kratkih ali oštrih kljova u čeljusti. I to su također bili neobični gmazovi, jer su npr. rinkosauri imali kljun umjesto njuške, a listrosauri su izgledali kao današnji vodenkonji. U trijasu kopnom dominiraju gmazovi, a pojavljuju se i prvi sisavci. Najveći dio Zemlje u doba trijasa nalikovao je velikoj pustinji bez vegetacije, no u područjima uz rijeke i močvare, zahvaljujući velikoj vlažnosti, bujale su šume paprati i golosjemenjača. Osim preslica i četinjača, razvili su se i cikasi, drvenaste biljke prilagođene životu u sušnim područjima. U trijasu se javlja i biljka ginko, visoka stablašica karakteristična lepezasta lista, čija je vrsta Ginkgo biloba jedina opstala do danas, pa je ta biljka tzv. živi fosil. Uz more i kopno, sve se više napučuje i zračni prostor. Do sada su jedini letači bili beskralježnjaci, kukci, a sad se pojavljuju prvi leteći kralježnjaci, pterosauri. Bili su to veliki krilati gmazovi, koji unatoč rasponu krila od nekoliko metara ipak nisu mogli duže boraviti u zraku. Zato su živjeli na strmim liticama s kojih su lako mogli polijetati u zrak. Velike promjene koje su se dogodile na prelasku era, imale su utjecaj i na život u trijaskom moru u kojem je došlo do smjene životinja. Nakon nestanka trilobita, morske prostore napučili su neobični glavonošci, prvo oni zavojitih kućica, amoniti, a postupno i oni izduženih kućica, belemniti. Iako amoniti žive još od devona, tek sada, u trijasu (i kasnijoj juri) postaju jako rasprostranjeni i raznovrsni. Ljušture amonita različitih su oblika i veličina, od vrlo malih do metarskih divova, a ukrašene su rebrima, čvorovima, bodljama, i sl. Amoniti spadaju među najpoznatije i najbrojnije trijaske morske fosile. Zbog znanstvene važnosti, ali i ljepote njihovih ljuštura, simbol su paleontologije. Amoniti su preci današnjih glavonožaca nautilusa (indijska lađica) koji žive u Tihom oceanu. Uz nove vrste koralja, riba, rakova, školjkaša, pojavila su se i vrlo zanimljiva stvorenja – plakodonti, gmazovi s oklopom, koji svojim izgledom podsjećaju na današnje kornjače. Te su životinje bile dobro prilagođene životu u vodi. Hranili su se školjkašima čije su čvrste ljušture lomili snažnim kljunastim ustima. Najpoznatiji morski gmazovi trijasa su notosauri, najveći grabežljivci trijaskog mora, vrlo slični nekim današnjim gušterima. Uz njih bili su tu i prvi ihtiosauri, plesiosauri i mozasauri. Osim njih, posve neobična životinja trijaskog doba bio je primjerice i šestmetarski gmaz Tanystropheus. Bio je to gmaz izrazito duga, tanka vrata pomoću kojeg je lako mogao loviti ribe (otprilike kao štapom za pecanje). Mogao je živjeti i na kopnu i u vodi. I plakodonti i notosauri nestali su već krajem trijasa, prepustivši mjesto jurskim morskim gorostasima – ihtiosaurima, pleziosaurima i mozasaurima. Period trijas dobio je ime prema trodijelnim naslagama u području Njemačke i srednje Europe, na čijem je dnu šareni pješčenjak, u sredini školjkoviti vapnenac, a na vrhu raznovrsne stijene.

Prije nekih 200-tinjak milijuna godina, u razdoblju jure, na Zemlji su postojala dva velika kopna, Laurazija na sjeveru i Gondwana na jugu. Razdvajalo ih je more Tethys. Klima je bila stabilna s umjerenim temperaturama i obilnim padalinama. Toplo i vlažno podneblje omogućili su bujnu vegetaciju po cijeloj Zemlji što je pogodovalo nastanku vrlo velikih tropskih šuma – tzv. jurskih prašuma. U tim prašumama prevladavale su guste šume koje su činile divovske paprati i golosjemenjače raznih vrsta. Tako je bilo sve do prije 150-ak milijuna godina, kada se sredinom jure pojavljuju kritosjemenjače, čiji će nagli razvitak uslijediti tek kasnije, u kredi. Novonastale jurske prašume nastanjuju ponajviše gušteri i mnoštvo kukaca svih oblika. Pojavljuju se preci mrava, osa, muha, koji postaju obilna hrana drugim životinjama. Na kopnu je sve jača dominacija dinosaura koji se nameću i brojnošću i raznovrsnošću. Dinosauri su nedvojbeno najspektakularnije životinje ne samo jurskog razdoblja nego i cijelog mezozoika. Bilo ih je različitih, od malenih, veličine današnje lisice, pa do ogromnih, poput današnjih kitova. Među jurskim dinosaurima bili su i ogromni, visoki biljojedi, najveća bića koja su ikada nastanjivala Zemlju. Svojom veličinom isticali su se divovski, četrdesetmetarski Brachiosaurus i tek nešto manji Diplodocus, dvadesetak metara dugački dinosaur koji je poput žirafa brstio lišće visokog drveća. Dinosauri su nastanjivali sve kontinente na svijetu, pa je i njihovih fosilnih ostataka i tragova mnogo. Proučavajući ih, paleontolozi dobijaju sve više saznanja o njima. Tijekom jure polako se razvijaju sisavci koji su još uvijek maleni rastom i većinom žive pod zemljom, ali im to omogućava lakše i bolje skrivanje pred opasnim dinosaurima. Tako su, za razliku od prethodnog razdoblja trijasa, sisavci u juri postali sve brojniji i raznovrsniji nezaustavljivo nastavljajući svoj razvoj. Jurskim nebom lete pterosauri koji su, od svoje pojave u trijasu, eto, morali čekati milijune godina da stvarno počnu letjeti i duže boraviti u zraku. Ali nisu bili jedini. Uz kukce, u juri se pojavljuju i preteče današnjih ptica, praptice. Najstarijom pticom smatra se Archaeopteryx, tridesetak centimetara veliko pernato stvorenje raspona krila oko pola metra. Fosilni su nalazi praptica malobrojni; do danas ih je, cjelovitih ili djelomičnih, nađeno samo desetak, i to uglavnom na samo jednom nalazištu. Znanstvenici ih smatraju vezom između dinosaura i ptica. U morima vlada poprilična gužva. Mnoštvo je školjkaša, puževa, ježinaca, spužvi. Brojni su i koralji koji izgrađuju grebene. Među mekušcima bili su jako rasprostranjeni glavonošci, osobito amoniti i belemniti. Belemniti su srodnici današnjih lignji i sipa, a njihovi fosilni nalazi izgledom podsjećaju na čahuru metka. I riba ima mnogo, posebice morskih pasa. Sve su razvijeniji i opasniji veliki morski gmazovi, koji postaju i sve brojniji zbog obilja životinja u moru kojima su se hranili. Bili su to ihtiosauri, desetmetarski morski gmazovi slični današnjim dupinima. Zatim pleziosauri, bačvasti morski gmazovi s četiri velike peraje (kao kod tuljana), dužine i petnaestak metara. Osim njih, morima su vladali i vrlo opasni mozasauri, desetak metara dugački morski gušteri, gipka i vitka tijela koji su vijugali kroz vodu poput zmija. Pažnja - svi veliki morski i leteći gmazovi nisu dinosauri, iako žive u isto vrijeme kada i dinosauri, jer dinosauri su samo oni gmazovi koji su živjeli na kopnu! Središnje razdoblje mezozoika nazvano je jura, prema Jurskim planinama u Alpama između Švicarske i Francuske, u kojima je potkraj 18. stoljeća njemački prirodoslovac i istraživač Alexander von Humboldt počeo proučavati vapnenačke stijene.

Razdoblje krede posljednji je i najduži period mezozoika. Kreda je trajala čak osamdesetak milijuna godina, i kroz to vrijeme došlo je do potpunog raspada Pangee. Počinju se nazirati oblici budućih kontinenata, ali oni su se i dalje razmicali kako se Atlantski ocean sve više širio. Za vrijeme ovoga razdoblja Zemlja malo-pomalo počinje poprimati svoj sadašnji oblik: kontinenti se počinju udaljavati, pojavljuju se planinski lanci (Stjenjak, Sierra Nevada, Alpe, Himalaja itd.). U kredi su krajevi u kojima danas živimo bili plitko more unutar oceana koji nazivamo Tethys. Posvuda je bilo vrlo toplo, a pojavile su se i prve naznake godišnjih doba. Svijet je postao ljepši – pojavio se prvi cvijet! Pravu revoluciju u živom svijetu predstavlja širenje cvijeća. Možemo zamisliti kako je Zemlja pojavom cvijeća postala prošarana bojama, a zrak ispunjen mirisom. Pojavljuje se i pravo listopadno drveće: vrbe, magnolije, hrastovi i dr. Priroda se mijenja, a to donosi i promjenu u prehrani životinja. Gmazovi su i u kredi još uvijek vladari svijeta! Zrakom vladaju leteći gmazovi – pterosauri, kopnom brojni dinosauri, npr. triceratopsi, hadrosauri, ankilosauri, tiranosauri, a u moru morski gmazovi – ihtiosauri, plesiosauri, mozasauri. Na kopnu se nastavljaju razvijati ptice i sisavci. U morima su osobito česti raznoliki glavonošci – amoniti, belemniti, ali i divovske kornjače, te ribe koje su već vrlo slične današnjima. U krednom se moru pojavila i skupina neobičnih školjkaša rudista. Neobični su zbog svojih nejednakih ljuštura, jer školjkaši obično imaju obje ljušture iste veličine. I izgled ljuštura kod rudista je neobičan, pa oni više nalikuju rogu nego školjki. Ljuštura kojom se učvršćuju na dnu veća je i izrasta u obliku roga, a druga je manja i izgleda kao poklopac većoj. Rudisti su mogli narasti i više od metra, a zajedno s koraljima tvorili su velike grebene. S gledišta znanosti rudisti su vrlo zanimljivi fosili, jer su živjeli samo u razdoblju gornje jure i krede. Na kraju ovoga razdoblja, prije 65 milijuna godina, Zemlju je zahvatila velika katastrofa. Tada je naglo i gotovo istovremeno nestalo više od polovice svih biljnih i životinjskih vrsta. Nestale su vrste i u moru, i na kopnu, i u zraku. Znanstvenici to zovu masovnim izumiranjem. Izumiranja, pa čak i ovako masovna, bez obzira na uzroke, sastavni su dio prirodnih procesa koji su se odvijali na Zemlji. Ovo izumiranje krajem krede nije najveće u geološkoj povijesti, ali je svakako najpoznatije jer su tada nestali svi dinosauri, najpopularnija i najpektakularnija pretpovijesna bića! Nestali su, izumrli, i svi leteći gmazovi, i svi morski gmazovi, ali i glavonošci amoniti i belemniti, mnoge vrste školjkaša, među kojima i rudisti, zatim neki koralji i još mnoge, mnoge druge vrste. Preživjele su samo neke životinje, uglavnom one manje rastom, neki sisavci, ribe, vodozemci i ptice, a od gmazova kornjače, krokodili, zmije i gušteri. Neki paleontolozi smatraju da su i dinosauri preživjeli katastrofu razvivši se u današnje ptice. Nekoliko je različitih teorija, a kao vjerojatni uzroci tako velikog izumiranja navode se geološke promjene koje su se tada dogodile. Svakako je najzastupljenija teorija udara jednog ili više meteorita, a još su česte i teorije povećanja vulkanske aktivnosti i pogoršanja klimatskih prilika. Ime ovoga perioda izvedeno je iz latinske riječi creta, a vezano je uz pisaću (školsku) kredu. Radi se o vrsti svijetlih naslaga vapnenca koji se u periodu krede taložio u velikim količinama osobito u južnoj Engleskoj (poznati doverski bijeli klifovi) i sjevernoj Francuskoj.

Kenozoik je posljednja, najmlađa geološka era koja traje i danas. Ta je era započela nakon katastrofe koja je prije 66 milijuna godina, krajem krede, zadesila Zemlju, i još uvijek traje. Početak kenozoika obilježio je oporavak živog svijeta nakon masovnog izumiranja vrsta, pa odatle i naziv ove ere kenozoik – novi život, prema grčkim riječima kainos – novi i zoe - život. Klima je u kenozoiku sve raznolikija. Formiraju se kontinenti. Svijet postaje onakvim kakvim ga danas poznajemo. Središnji je geološki događaj izdizanje Alpa, Himalaje i drugog ulančanoga gorja. Živi je svijet sve sličniji današnjemu. Kopneni prostori se sve više naseljavaju. Nestankom dinosaura započinje dominacija sisavaca i ptica, a pojavljuju se gotovo svi preci današnjih sisavaca, majmuni i prapreci čovjeka. Najznačajnije obilježje ove ere jest pojava ljudi. Prema najnovijim spoznajama u kenozojskoj eri razlikujemo tri geološka perioda: paleogen, neogen i kvartar – najkraće geološko razdoblje, u kojem i sada živimo.

Nova era u povijesti Zemlje započela je geološkim periodom paleogenom. To gotovo 40 milijuna godina dugo razdoblje dijeli se na tri kraće vremenske cjeline, epohe. Najstarija epoha je paleocen koji je započeo prije 65 milijuna godina i trajao je sve do prije 56 milijuna godina. Eocen, srednja paleogenska epoha, započela je prije 56 i trajala je sve do prije 34 milijuna godina. Najmlađa epoha u paleogenu je oligocen koji je počeo prije 34 milijuna godina i trajao je sve do prije 23 milijuna godina. Za vrijeme paleogena došlo je do izdizanja velikih planinskih lanaca: Alpa, Apenina, Anda, Kavkaza, Himalaje i Pireneja. Glavno obilježje svijeta na početku nove kenozojske ere, u paleogenu, bilo je formiranje sedam kontinenata smještenih vrlo slično položajima koje zauzimaju i danas. Živi svijet u paleogenu prati geološke promjene i prilagođava se novim uvjetima i na kopnu, i u moru. Klima je još posvuda bila topla i ujednačena. Kopna su prekrivale guste tropske šume, a neka crnogorična stabla lučila su smolu koja se do danas očuvala kao jantar. Ponekad su u toj smoli ostali zarobljeni mali kukci, koji su se tako očuvali do danas kao cjeloviti fosili. Nakon izumiranja velikih gmazova krajem krede, kopnom su zavladali sisavci i ptice koji su preuzeli staništa nestalih životinja. Sisavci doživljavaju svoj snažan razvoj i postaju sve raznovrsnijii. Započinje njihova dominacija svijetom, baš kao što je bila dominacija gmazova u mezozoiku. Pojavljuju se prvi kopitari, konji i nosorozi, razni glodavci, pa prve zvijeri, kao što je na primjer sabljozuba mačka Smilodon. Paleogenskim kopnom trčkarale su i vrlo opasne goleme ptice zastrašujućeg kljuna. Te ptice nisu mogle letjeti, ali su vrlo brzo trčale. Najopasnija među njima bila je golema ptica trkačica Dyatrima koja je mogla narasti i do dva metra. Zrakom su letjeli orlovi, ali i šišmiši, jedini sisavci koji mogu letjeti. Nastavilo se i širenje biljaka cvjetnica (kritosjemenjače), pa započinje njihova dominacija na kopnu. Prema kraju paleogena, prije 30 - 20 milijuna godina, izgled Zemlje počeo se mijenjati. Klima je postala hladnija. Šume su nestale, a proširili su se travnjaci. Najvažniji tadašnji događaj u biljnom svijetu jest upravo širenje travnjaka! Travnata prostranstva potaknula su razvoj brzonogih sisavaca koji su pasli travu, ali i opasnih grabežljivaca koji su se njima hranili. To je posredno omogućilo daljnju evoluciju primata i razvoj čovjeka. I u moru se postupno, kao i na kopnu, život nakon kredne katastrofe prilagođava novonastalim okolnostima. Živi svijet u moru sve je sličniji današnjem. Morska prostranstva nastanjuju sve raznovrsnije alge, a od životinja školjkaši, puževi, rakovi, ježinci, ribe... U tadašnjim morima sve je više i modernih riba s kostima, a pojavile su se i nove vrste glavonožaca – lignje, sipe, hobotnice, koje su zamijenile izumrle amonite i belemnite. Od velikih morskih grabežljivih gmazova još su preostale tek kornjače i krokodili. Poseban događaj u paleogenskom moru je pojava sisavaca koji su se u vratili životu u moru – kitova i dupina. Najveći među njima bio je dvadesetpetmetarski morski kit Basilosaurus, tzv. gušter-kralj koji se smatra prijelaznim oblikom između kopnenih sisavaca i kitova (prvotno je smatran gmazom pa mu otuda ime). Izgledao je poput pravog čudovišta. Hranio se ribama i glavonošcima. Uz kitove, u moru su živjeli i golemi morski psi. U području između Alpa, Karpata i Dinarida, počelo je stvaranje velikog plitkog kontinentskog mora nazvanog Paratethys. To je more prekrivalo prostor današnje središnje Europe. Hrvatskim geolozima ono je osobito važno i zanimljivo jer je prekrivalo i prostor današnje sjeverne Hrvatske, kao dio Panonske nizine.

Prije 23 milijuna godina na Zemlji su se dogodile važne promjene, pa je tada i započeo novi geološki period neogen. Neogensko razdoblje dijelimo na dvije epohe: miocen, koji je trajao od prije 23 do prije 5,3 milijuna godina, i pliocen, koji je započeo prije 5,3 i trajao sve do prije 2,6 milijuna godina. Nakon paleogena, hladnija klima nastavila se i u neogenu te je postajala sve hladnija, što će kasnije u kvartaru dovesti i do ledenog doba. Kontinenti su se u neogenu nastavili pomicati prema svojim današnjim pozicijama. Preko novostvorenih kopnenih mostova počela je velika migracija životinja, osobito sisavaca, što je omogućilo njihovu daljnju evoluciju. Pojavljuju se razne vrste majmuna, pa i čovjekoliki. Neogensko kopno nastanjivali su preci slonova. Najpoznatiji među njima bili su dinoteriji. Ti neobični preci slonova mogli su narasti do 3 metra visine, a imali su kratku surlu s prepoznatljivim kljovama savijenim prema dolje. Širili su se iz Afrike u Euroaziju, a npr. mačke, žirafe, svinje iz Euroazije su prelazile u Afriku. I kopnena, baš kao i morska fauna, već je uvelike slična današnjim vrstama. Na kopnu su prepoznatljivi vukovi, konji, dabrovi, jeleni, deve, vrane, patke, sove, a u moru kitovi. U morima se nastavila daljnja evolucija mekušaca, ježinaca, mahovnjaka, posebno u području Paratethysa, koji se postupno isušuje. U miocenu je postojalo za nas osobito važno i zanimljivo često spominjano kontinentsko more, Paratethys, koje je prekrivalo prostor današnje Panonske nizine, dakle i sjeverni dio Hrvatske (Slavonija, Posavina i Hrvatsko zagorje). U tom su moru otoci bili vrhovi Ivanščice, Zagrebačke gore, Žumberka, Papuka itd. To more, kod nas popularno nazvano »Panonsko more« nastanjivao je i najveći i najstrašniji morski pas svih vremena, dvadesetak metara veliki gorostas megalodon. Imao je vretenasto, izduženo tijelo i veliku, poprilično snažnu čeljust, promjera i do 2 metra, unutar koje su bili veliki, pilasti, 20-ak centimetara dugi zubi, trokutastog oblika, nanizani u nekoliko redova. Njegovi fosilno očuvani zubi često se pronalaze. Najmlađe neogensko razdoblje, pliocen, razdoblje je polaganog hlađenja nakon toplog miocena. Kontinenti u doba pliocena zauzimaju gotovo današnji položaj, a led prekriva dijelove Zemlje. Veliko more Paratethys raspada se na niz odvojenih jezera i mora, a na kraju pliocena od Paratethysa ostaju samo Crno more, Egejsko more, te Aralsko, Kaspijsko jezero (more) i Balaton. Isušivanje i nestanak ovoga mora obilježilo je čitav prostor Europe. U ovom razdoblju nastalo je Sredozemno more kao posljednji ostatak nekad velikog Tethys oceana! Jedan od važnijih događaja u pliocenu je izdizanje Himalaje. Krajem neogena, u pliocenu, nastupilo je vrijeme velikih migracija! Zbog jakih hladnoća i suše postupno nestaju šume, a zamjenjuju ih travnjaci. To je omogućilo razvoj biljojednih sisavaca kopitara koji zahvaljujući velikim migracijama sve više šire svoja staništa. U Africi su se pojavili prvi preci čovjeka – australopitecine. U moru je život već vrlo sličan današnjem. Pojavljuju se novi oblici kitova, preci današnjih. Za vrijeme neogena sisavci i ptice doživjeli su velik razvoj. Krajem neogena dogodio se jedan od važnijih geografskih događaja – zbog pomicanja kontinentskih ploča došlo je do spajanja Sjeverne s Južnom Amerikom.

Posljednje razdoblje Zemljine geološke prošlosti je kvartar. To je razdoblje posebno zato što je to posljednje geološko razdoblje, zato što traje »samo« (ili tek) oko dva milijuna godina, ali i zato što ono traje i danas, i u njemu živimo. U kvartaru kontinenti i oceani zauzimaju položaj kakav poznajemo i danas, a klima na cijeloj Zemlji postaje jako hladna. Razdoblje kvartara obilježile su izmjene velikih ledenih doba i povremenih toplijh razdoblja povlačenja leda. Biljni i životinjski svijet, kao i ljudi u kvartaru, već su jako prepoznatljivi i slični današnjima. Tijekom kvartara nije se razvilo mnogo novih vrsta, ali je krajem kvartara, prije desetak tisuća godina širom svijeta došlo do masovnog izumiranja velikih sisavaca. Tada su nestali mamuti, sabljozube mačke, špiljski medvjedi, špiljski lavovi, vunasti nosorozi, golemi jeleni itd. Kvartar se dijeli na dva vremenski nejednaka doba: pleistocen i holocen. Starije razdoblje, pleistocen, trajao je gotovo dva milijuna godina, a mlađe razdoblje, holocen, tek nekih desetak tisuća godina, ono još uvijek traje, i u tom razdoblju živimo i danas.